|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
malo mog razmišljanja, kontanja, treskanja...
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
od 5. dana travnja ljeta gospodnjeg 2006.
Poe: Annabel Lee
It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of Annabel Lee;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.
I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea:
But we loved with a love that was more than love -
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.
And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her high-born kinsmen came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.
The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me -
Yes! that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud one night,
Chilling and killing my Annabel Lee.
But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we -
Of many far wiser than we -
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee;
For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling -my darling -my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea -
In her tomb by the sounding sea.
Jesenjin: Što sam? Tko sam?
Sto sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
ciji pogled gasne u magli i memli,
zivio sam kao usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete
zato sto sam mnoge ljubio boleciv,
zato usput, ko sto palim cigarete,
govorim i sapcem zaljubljene rijeci.
“Uvijek” i “ljubljena” i “upamtit cu”,
a u dusi vazda ista pustos zraci;
ako dirnes strast u covjekovu bicu,
istine, bez sumnje, nikad neces naci.
Zato moja dusa nezna sto je jeza
odbijenih zelja, neshvacene tuge.
Ti si, moja gipka lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako trazec neku srodnu dusu,
vezan protiv zelje, utonem u sjeti,
nikad necu da te ljubomorom gusim,
nikad necu tebe grditi ni kleti.
Sto sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
ciji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
Cesarić: Mrtva luka
Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka
I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I --- stoje
Cesarić: Suputnik
Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.
I blizu tebe možda neko ide
Bas istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.
Leptir se krasnoj ruži
Žalostan jada i tuži:
„Kratak je život moj,
Al' nije kao tvoj.“
Ruža je žalosna sada
Djevojci mladoj se jada:
„Svenut ću brzo ja,
Za koji dan il' dva“
Pa ipak leptir i ruža
Krase nam ovaj svijet
I oku veselje pruža
Najmanji svor i cvijet.
Djevojka vrtom šeće,
Stane i šapatom reče:
„Kako je ovaj svijet
Pod suncem tako lijep.“
JEŽEVA KUĆICA: Slavni lovac
Po šumi,
širom,
bez staze,
puta,
Ježurka Ježić
povazdan luta.
Lovom se bavi,
često ga vide,
s trista kopalja
na juriš ide.
I vuk,
i medo,
pa čak i ovca,
poznaju ježa,
slavnog lovca.
Jastreb ga štuje,
vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka
po svu noć sanja.
Pred njim,
dan hoda,
širi se strava,
njegovim tragom
putuje slava.
Nick Cave: Henry Lee
Get down, get down, little Henry Lee
And stay all night with me
You won't find a girl in this damn world
That will compare with me
And the wind did howl and the wind did blow
La la la la la
La la la la lee
A little bird lit down on Henry Lee
I can't get down and I won't get down
And stay all night with thee
For the girl I have in that merry green land
I love far better than thee
And the wind did howl and the wind did blow
La la la la la
La la la la lee
A little bird lit down on Henry Lee
She leaned herself against a fence
Just for a kiss or two
And with a little pen-knife held in her hand
She plugged him through and through
And the wind did roar and the wind did moan
La la la la la
La la la la lee
A little bird lit down on Henry Lee
Come take him by his lilly-white hands
Come take him by his feet
And throw him in this deep deep well
Which is more than one hundred feet
And the wind did howl and the wind did blow
La la la la la
La la la la lee
A little bird lit down on Henry Lee
Lie there, lie there, little Henry Lee
Till the flesh drops from your bones
For the girl you have in that merry green land
Can wait forever for you to come home
And the wind did howl and the wind did moan
La la la la la
La la la la lee
A little bird lit down on Henry Lee
Rundek: Ruke
Jutros
Si zaboravio sve
Što te držalo skupa
Ovaj dan što na prozor lupa
Nije tvoj
Nije tvoj
Oko tebe šute stvari
Tvoj krevet i stol te nijemo
Gledaju
Sa zidova vise trice
Tek da te grubo
Sjećaju
U sjenama tih
Vremenama tih
Vremena
Slutiš prevaru
Izdaju u u u u
Izdaju u u u u
Pa pusti da ti sviram
Duša gine od tišine
I ne boj se buke
To što svira
To su ruke
Ne moramo posjećivati ludnicu da bi pronašli poremećene umove; naš planet je umobolnica svemira.
Johann von Goethe
Nisu svi koji lutaju izgubljeni.
J. R. R. Tolkien
Dođite do ruba"- reče On.
One rekoše: "Bojimo se."
"Dođite do ruba"-
reče On.
One dođoše. On ih baci.
I one poletješe.
DAN PO DAN
Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji
dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke.
Biblija: Mt, 6,34
srce me boli... imam osjećaj da mi puca u svim smjerovima... ljepilo više ne pomaže..... bojim se sebe... bojim se za sebe.... ne mogu više trpjeti sve te misli u glavi.... one su uzrokom te boli.. a misli su pak uzrokovane ljudima koji me okružuju.... svaki dan uviđam kolko je sve to besmisleno.... sav ovaj bijedan život... i znam da sve ovo zvuči užasno depresivno i samosažalijevajuće i gadim se sama sebi zbog toga, ali stvarno ne mogu naći više svijetlih misli u tom košmaru u mojoj glavi...
ljudi si zli.... uživaju u gaženju svih... na taj način im raste njihova slika u njihovoj glavi... i nije bitno ako umanjuju vlastitu sliku nekog drugog.... nijma je dobro... oni su veliki.... važni.... svi ostali su tu radi njih... ali tu smo svi radi svih.. zašto je to tako teško shvatiti? kad bi svatko dao malo sebe i svoje ljubavi svima oko sebe, ne bi mi više suze tako često ovlaživale oči.... možda bi ljepilo bilo dugotrajnije.... puno tražim? mislim da ne....
tužno je to da me ti ljudi svaki dan ranjavaju, a ja im se svaki dan ponovno vraćam.. ko gladna zvijer... zna da će izvući samo batine, ali uporno hoda k istom seljaku po hranu.... dajte mi više te hrane... osjećam da umirem.... polako.....
ne znam..
ne znam u koji još zakutak da pogledam da te nađem....
možda te tražim na potpuno krivim mjestima? možda za tebe vrijedi ona obrnuta psihologija? spike tipa ne trebaš mi, neču te, ne tražim te? ali to mi ne vrijedi ništa, kad mi misli urlaju od čežnje.... možda si se toga prepao? tolike čežnje? ali, nisi se trebao.... a možda nisi ni bio dovoljno blizu da me čuješ? mislim, moje misli? možda uopće ne postojiš? ali ako ne postojiš, kako da ja preživim? kako da preživim u ovom svijetu u kojem svi ostali prolaze kroz mene? nitko ne shvaća da mene to boli.... probijam se kroz gomilu s neizrecivom boli, suze mi same teku, nitko ih ne vidi.... i tražim te.. a tebe nema.... ostavljaš me samu... koliko dugo još?
voljela bih očvrsnuti, postati demonski lik koji krši druge... ali ne mogu....
"Where are you my angel now
don't you see me crying?
And I know that you can't do it all
but you can't say I'm not trying..."
"Znaš li zašto se većina ljudi samo gega po svijetu, a uopće se ne divi svemu što oko sebe vidi", upitao je. (...) "Nitko ne bi povjerovao u svijet da se dugo godina nije na taj svijet navikavao. (...) Sve smo toliko puta vidjeli da, na posljetku, ukupnu stvarnost prihvaćamo zdravo za gotovo."
Tajna igraćih karata, Jostein Gaarder
Život.... Koliko je on zapravo čudesan?
Ljudi......
Jesu li oni čudesni?
Oblak? Pčela? Je li svako postojanje čudesno?
Koliko je čovjek toga svjestan? Koliko je svaki pokret, osjećaj, riječ, pogled čudesan?
Možda kad bi svi mi zastali barem nakratko u svakom danu i pogledali svijet kao da ga prvi put vidimo, da pogledamo ljude kao da ih prvi put vidimo, možda bi imali više ljubavi jedni prema drugima, prema svijetu pa i prema oblaku. A više ljubavi je ono što nedostaje ovom svijetu. Ovom cijelom svijetu i svijetu oko mene. Svi smo mi previše zadubljeni sami u sebe. Ne vidimo ništa. I onda dok nam pogled slučajno zapne za nešto, pravimo se da to nismo primijetili. Iz čiste sebičnosti ili neosjetljivosti na ono što smatramo običnim. A sve nam je postalo obično, normalno, nešto što se podrazumijeva. Međutim, ništa se ne podrazumijeva. Svaki pogled koji uputimo ima neko značenje, svaka riječ koju izgovorimo uzrokuje neku posljedicu. Koliko li je tek pogleda i riječi koji su nam se omakli, a uzrokovali su buru u nekome? Još je više pogleda i riječi koje smo zaboravili uputiti.. Boli me to..... I nikako da se pojavi netko čije su riječi kao trave, a pogled kao melem..... Čije te lice udara ljubavlju.... kamo su nestali LJUDI?
gledam...
svijet oko sebe...
ne vidim ga...
želim se ubaciti u neku priču....
zašto je to tako nemoguće?
zašto postoje priče? samo mi otežavaju prilagodbu na ovaj svijet...
a kao da je ta prilagodba lagana..
traje već dobrih 16 godina....
i kad pomislim da sam uspjela, dopru mi do srca zamamni zvuci neke priče i opet se pomičem za 4 koraka natrag....
i nikad se neću prilagoditi.....
duša mi se hrani pričama i sanjarijama.....
kako da se odreknem hrane?
postat ću sivi čovjek koji hvata vrijeme...
sad barem imam sekundu po danu za osmijeh izazvan nekim likom, njegovim riječima....
i dok svi oko mene rastu, shvaćaju život i ljude, ja ostajem neiskusno dijete koje se jedino snalazi među stranicama neke knjige....
potreban mi je snijeg.....
da me pokrije..
mene i sva moja razmisljanja i osjecaje...
osjecam se golo i razotkriveno pred cijelim svijetom.....
imam osjecaj bas kao da mi se cijeli svijet smije...
zaista mi treba snijeg....
ona neokaljana bjelina, tisina i mir.....
treba mi necija mirna ruka....
koja ce me zastititi od prodornog, kriticnog i sveobuhvatnog pogleda tog Svijeta.
Iluzija života... Primjećujem li ju samo ja? Svakim danom iznova.. Jedno biće fikcije jednom reče da smo mi, ljudi, samo san nekog višeg bića, Boga. Neprestano nailazim na potvrde. Svijet oko mene je tako nestvaran. A možda sam ipak ja ta koja je nestvarna??
Ali ako sam ja iluzija, zašto sam preplavljena čežnjama i osjećajima? Zašto me ti osjećaji toliko guše? Prije svega ljubav.. Svih vrsta. Tražim ljubav u očima, u pokretima, u dodirima.. Ne nalazim je.. Možda je nisam zavrijedila.. Ne znam... Ali osjećam se čudno.. Kao iluzija.. Utopija.... Nema me, jer ljubav je zapravo jedina stvar koja omogućuje naše postojanje. Ako nisi voljen, ako tu svoju ljubav toliko daješ, ali nitko ti ništa ne vraća, počinješ se pitati tko si.. Zašto si?
I što više tu ljubav tražim i očekujem to manje je dobivam.. A zašto? Jesam li zaista manje vrijedna? Jesam li zaista iluzija? Ili je sve oko mene iluzija? Pa očekujem od nečeg nešto.. Od nečeg što mi ne može pružiti baš ništa....
tražim riječ za taj osjećaj koji mi razdire nutrinu..
kakva god ona bila....
ljutnja, bijes, tuga, žalost????
svi ti osjećaji su toliko proharali mnome da su mi već pomalo isti..
mislim da je ovo sada mješavina svega toga...
očaj....
pročitala sam jednu izvrsnu knjigu..
zapitala sam se..
zašto ja ne mogu postići ono što želim?
možda zato jer znam što želim? ili samo mislim da znam..
i zašto svaki put okrivljujem to bijedno mjesto u kojem živim..
nešto poput - nemam dovoljno mogućnosti, nemam pošteni birc a kamoli nešto više.
sram me takvog razmišljanja.
da me sad netko stavi u zagreb, zavukla bi se u stan kao nekakv crv bojeći se ljudi..
velik grad, puno ljudi, svi te tako kritički gledaju, a ja to ne mogu podnijeti, lomim se pod njihovim pogledima ispod oka..
i opet sam nigdje...
zadivila me, fakat me zadivila ta fotografova žena..
ukratko, oženio ju je kad je imala 19 godina (kraj 19. početak 20. stoljeća), jedno drugo su osvojili na prvi pogled, ono ljubav kakva se teško nađe. Ona pokušava slikati, dok je on fotograf. Naravno loš fotograf. I naravno da nisu imali para. Ta žena sad malo pomalo počinje otkrivati fotografiju, iako joj je u početku bila odbojna pošto je nju privlačilo slikarstvo. Međutim ona joj se toliko uspjela približiti da ju je pokorila i postala vrhunskim fotografom. Napominjem žena. U to doba u toj zemlji ženi je bilo mjesto u kući s djecom.
očarala me..
dotukla me..
"People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down..."
da...
Doorsi su svojedobno potvrdili jednu veliku istinu....
ljudi su stranci....
ljdui za koje bi čovjek mislio da ih zna, da su pouzdani, da su uvijek tu baš su oni stranci...
nikad nećemo nikoga dovoljno dobro poznavati, niti nikad neću prestati ja biti stranac....
tužno je i pomalo bolno znati da će te ljudi uvijek čudno gledati....
s podsmijehom, s porugom ili što je još gore neće te uopće gledati...
onda se počneš pitati tko si ti zapravo....
prolaziš ulicama, stubištima i ljudi prolaze mimo tebe....
apsolutno nezainteresirani za tvoje postojanje, za tvoje ja....
osjećam težinu u sebi gledajući u ta lica, lica koja već zapravo poznajem ali koja me ne šljive....
ma osjećam ja težinu dok promatram lica ljudi koje poznajem i ljudi koji poznaju mene...
ne znam zašto...
očekujem neke pokrete, neke geste koje oni nisu kadri napraviti...
pokušavam im otkriti u očima razloge, ali vješto su ih prikrili...
ili pak mi niti ne dozvole da ih pogledam u oči....
skrivaju ih...
Gollums song
Where once was light, now darkness falls.
Where once was love, love is no more.
Don't say goodbye.
Don't say I didn't try.
These tears we cry,
Are falling rain
For all the lies you told us,
The hurt, the blame.
And we will wait
To be so alone.
We are lost,
We can never go home.
So in the end,
I'll be what I will be,
No loyal friend,
Was ever there for me.
Now we say goodbye,
We say you didn't try.
These tears you cry,
Have come too late.
Take back the lies,
The hurt, the blame.
And you will wake
When you face the end alone.
You are lost,
You can never go home.
You are lost